„Crna truba“, triler Bojana Stijovića koji kroz crni humor i elemente porodične drame prati povratak uspješnog pisca Maksima Grahovca u rodno Grahovo, predstavljen je kao autentično filmsko ostvarenje sa prepoznatljivim rediteljskim rukopisom, koji je uspostavljen već u debitantskom filmu.
Foto: Vuk Ilić)
To je saopšteno na pres konferenciji povodom filma „Crna truba“ koji je sinoć imao crnogorsku premijeru na Kanli Kuli u okviru takmičarske selekcije dugometražnog igranog filma 39. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro Film Festival.
Reditelj Bojan Stijović kazao je da su prve reakcije publike na film bile pozitivne.
Govoreći o temi filma, Stijović je istakao da ga posebno zanimaju situacije u kojima čovjek ne može uvijek da uradi ono što smatra ispravnim, već mora da donese odluku u skladu sa okolnostima.
„U filmu ‘Crna truba’ kao da čovjek ne bi radio uvijek ono što je ispravno, nego ono što u datom trenutku može biti izvršeno. Dakle, sa tim je uklopljena i moralna krivica“, kazao je Stijović.
Prema njegovim riječima, posebno je važan trenutak kada principi prestaju da budu apstraktni i kada za njih čovjek mora da plati određenu cijenu. Stijović navodi da ga uopšteno fascinira način na koji ljudi reaguju u situacijama u kojima se nađu.
„Ja sam uvijek bio fasciniran kako ljudi mogu da se nađu u situaciji u kojoj ono što je bilo nekako kontrolisano više nije pod kontrolom. Mislim da će biti fascinacija i nekim drugim stvarima. To je jedan fenomen koji mene interesuje“, rekao je reditelj.
Na pitanje zbog čega je upravo ovu temu odabrao za svoj prvi film, Stijović govori o saradnji sa scenaristom Stefanom Boškovićem i zajedničkom razvijanju priče.
„To je srećna okolnost sa Stefanom, a on se ponaša kao da imate scenaristu sa kojim možete da dijelite istu viziju i da onda on to sve stavlja u scenario. Ima sve to nekako u samom scenariju, onda je, naravno, ta vizija koju sam ja imao i htio da stvorim u filmu postala vjerodostojna, organska i nekako stalna, poslije sa mogućnošću da se nadograđuje“, kazao je Stijović.
Govoreći o scenariju, Stijović posebno izdvaja dijalog, koji smatra značajnim za film i njegov prostor. Prema njegovim riječima, za njega nije najvažnija krajnja tačka do koje lik dolazi, već ono što se sa njim dešava tokom priče.
„Bez obzira na to što je ishod negativan, važniji je lik, šta se sa njim u tom prostoru i vremenu, koji je nekako ostao između početne tačke, dešava“, zaključio je Stijović.
Glumac Momčilo Otašević, koji tumači glavnu ulogu u filmu, u kojem igra Maksima, pisca koji se vraća u rodni kraj, kazao je da je kod lika posebno zanimljiva granica između fikcije i stvarnosti.
„Ja živim u Zagrebu, pa se vraćam Crnoj Gori. Maksim se vraća na početku iz Zagreba. Maksim je razveden, ja sam razveden. Maksim ide kući, ja stalno idem kući“, kazao je Otašević, navodeći da je tokom rada na ulozi prepoznavao određene dodirne tačke između sebe i lika.
Istakao je i da se fikcija kojom se Maksim bavi na kraju na određeni način vraća njemu.
„U suštini, ta fikcija kojom se Maksim bavi, se njemu na kraju odbija o glavu. I to je bilo meni nekakav kod, nekakav početak i neka iskra koja me je tjerala dalje da idem do kraja“, kazao je Otašević.
Na pitanje da li se Maksim na kraju susreće sa samim sobom, Otašević odgovara: „Mislim da se sreo na kraju sa sobom. Sad ćemo vidjeti, to će publika reći. Mislim da se sreo na kraju sa sobom“.
Koscenarista filma Stefan Bošković kazao je da je u radu na filmu bio uključen mnogo dublje nego što je to uobičajeno kada je riječ o scenarističkom poslu. Kako je naveo, film je nastajao paralelno sa romanom, pri čemu su se razvijale dvije priče u različitim medijima.
„Krenuli smo od filma, pa sam uporedo pisao roman. To su dva dijela koja pripadaju različitim medijima“, rekao je Bošković.
Istakao je i da je njegov odnos sa rediteljem Bojanom Stijovićem bio važan za sam proces rada, navodeći da su njih dvojica sudugogodišnji prijatelji.
„Za ovu priču mi je lično važno i to što smo Bojan i ja dugogodišnji prijatelji. On zna mnogo o mom životu i bilo mi je bitno da se neke stvari urade baš tako“, kazao je Bošković.
On je govorio i o načinu na koji je film oblikovan, posebno o njegovom završetku. Pojašnjavajući da je kraj namjerno ostavljen otvorenim, kako bi publika sama procijenila šta će glavni lik uraditi. Prema njegovim riječima, Maksim ima mogućnost da prijavi ubistvo, da nastavi da ga prikriva ili da pronađe neko treće rješenje.
„Mi volimo otvorene krajeve i htjeli smo da se publika sretne sa tim likom i da na neki način može i da odlučuje sa njim šta će da želi“, kazao je Bošković.
Glumac Marko Janketić, koji igra jednog od braće u filmu, govori o različitim životnim putevima likova i njihovom složenom odnosu.
„Jedan je ostao na selu, oženio se ženom koja je takođe iz urbane sredine došla u ruralnu sredinu i imaju sina koji ima zdravstvenih problema“, kazao je Janketić.
Kako navodi, između likova postoji i određena zavist sredine prema uspješnim ljudima koji su otišli i napravili nešto u životu. Maksim se nakon godina provedenih vani vraća, dok njegov brat ostaje u rodnom kraju. Janketić posebno izdvaja odnos dvojice braće i njihovu međusobnu povezanost, koja postoji uprkos okolnostima u kojima se nalaze.
Govoreći o samom filmu, Janketić kaže da ga je posebno iznenadio prvi utisak nakon gledanja.
„Ja sam put pogledao film sinoć na Kanli Kuli, sa punom pažnjom, i moram da primijetim nešto što je jako važno za crnogorski film. Mislim da su Crna Gora i region dobili jednog reditelja koji je uspostavio svoj autentični rediteljski rukopis već u prvom filmu“, rekao je Janketić.
Kosara Mitić o filmu „17“: Sa 17 godina još si dijete, a traži se odgovornost kao da si odrastao
Rediteljka Kosara Mitić govorila je o svom filmu „17“, koji je sinoć prikazan na Kanli kuli i u konkurenciji je za Grand Priix Filmskog festivala u Herceg Novom.
Objasnila je da je povod za Film „17“ bila novinska vijest koju je prvi put pročitala 2017. godine, a koja ju je navela da razmišlja o slučaju mlade žene koja je bacila bebu, dok okolina, prema onome što je tada pročitala, nije znala kroz šta ona prolazi. Za nju taj slučaj nije bio samo priča o pojedincu, već prije svega o širem društvenom problemu.
„To mi je bilo nekako više neka kolektivna nesvjesnost, kolektivni pad, nego lična nastrojenost“, kaže rediteljka.
Kako je ulazila dublje u razvoj scenarija i pripremu filma, Mitić je, kako navodi, nailazila na brojne slične priče mladih žena koje su se našle u teškim okolnostima. Zbog toga joj, kako je navela, ono što je u početku djelovalo gotovo nevjerovatno više nije izgledalo tako.
Posebno ističe položaj mladih žena i tinejdžerki, koje često nemaju dovoljno prostora i podrške da govore o nasilju.
„Mislim da institucija ne štiti dovoljno tako mladu ženu, i mladu ženu, osim tinejdžerke. Ne osjećaju dovoljno slobode da pričaju da su odrasle. I nemaju podršku za seksualno nasilje, za nasilje, sve vrste nasilja“, navodi Mitić.
Mitić smatra da je posebno teško kada se od sedamnaestogodišnjaka očekuje odgovornost za situacije koje prevazilaze njihove mogućnosti.
„Mislim da je adolescencija onaj period gdje sa 17 godina još si dijete, ali već si i odrasli, i kao da se traži neka odgovornost možda više nego što možeš da imaš“, rekla je Mitić.
Upravo je zbog toga, dodaje, bilo izazovno izgraditi likove i pokazati kako se mladi ljudi nose sa velikim traumama. Poseban izazov bio je, kako navodi, rad sa mladim glumcima.
„Mislim da radimo samo sa mladim glumcima, sve je to bilo izazov nevjerovatan“, navodi Mitić, dodajući da je na kraju najvažnije bilo postići emociju koju je film trebalo da prenese publici.
Glumica Eva Kostić, govorila je o pripremi za lik i temama kojima se film bavi.
„Dosta smo detaljno radili prije nego što smo počeli da snimamo, tako da mi je to najviše pomoglo da imamo čvrstu bazu za taj lik, a onda smo ulazili u detalje“, navela je Kostić.
Govoreći o pričama na kojima je film zasnovan, Kostić je kazala da joj one nijesu bile bliske u ličnom smislu, ali da nijesu ni nešto što joj je nepoznato.
„Možda nam nijesu bile privatno bliske u smislu da smo mi proživjeli takvo nešto, ali su bile bliske zato što svaki dan gledamo vijesti i slušamo od drugih, od naše generacije, malo mlađih ili malo starijih. Tako da nije bilo to ništa nerealno“, rekla je Kostić.
Smatra da je važan dio priče način na koji ljudi prihvataju određene obrasce ponašanja i ne suprotstavljaju im se.
„Mislim da to mnogo često dešava kada se ne suprotstaviš. Misliš da je to normalno, ali ja mislim da nije“, rekla je Kostić.
Glumica Martina Danilovska istakla je odnose među likovima i empatiju koja se u filmu pojavljuje kao važan način suočavanja sa teškim okolnostima.
„U ovakvim situacijama, kada postoji nemoć autoriteta, roditelja i okruženja, jedini način da se preživi jeste empatija koja se rađa između ljudi“, smatra Danilovska.
Istakla je da je rad na filmu bio posebno emotivan zadatak, između ostalog i zato što je njoj i koleginici Evi Kostić ovo bilo prvo filmsko iskustvo.
Glumac Petar Manić kazao je da svoj lik vidi kao mladog čovjeka koji je slab i koji želi da pripada određenom društvu, zbog čega radi stvari koje bi mu omogućile da bude njegov dio.
„Likovi poput njega su uvijek oko nas. Ja ga vidim kao jednog slabića koji želi da pripadne takođe u nekom društvu i radi neke stvari koje bi njemu pomogle da bude tu“, naveo je Manić.
Govoreći o završnici filma, Manić je istakao da njegov lik ne pokazuje svijest o onome što je učinio.
„Ja mislim da mu je sve šala. Mislim da na kraju filma uopšte ne osvješćava šta je uradio ili šta je učinio“, rekao je Manić.
Prema njegovom tumačenju, upravo taj kontrast između onih koji nanose zlo i onih koji pate dodatno naglašava temu ćutanja i izostanka posljedica.
„Oni koji nanose to zlo uglavnom se igraju. I ne snose nikakve posljedice, njima je svejedno. A oni koji zapravo pate, kroz to ćutanje, ne mogu da izgovore ili da kažu nešto“, zaključio je Manić.
Pálfi: Kroz perspektivu kokoške govorim o velikim ljudskim pitanjima
Mađarski reditelj György Pálfi govorio je o filmu „Kokoš“ (Hen), koji je prikazan sinoć na Tvrđavi Forte Mare, objašnjavajući zbog čega je upravo perspektivu kokoške izabrao kao polazište priče.
Pálfi je istakao da ga zanima perspektiva koja je bliska čovjeku, ali istovremeno dovoljno udaljena da omogući drugačiji pogled na ljudski svijet. U ljudskoj hijerarhiji životinje poput pasa, konja i krava imaju svoje mjesto i često su dio svakodnevnog života, dok je kokoška mnogo manje primijećena.
Kokošku je, kako je pojasnio, stavio u problem koji je veći od jednog čovjeka, dok je čovjeka postavio u središte te priče. Time je želio da kroz malu perspektivu govori o velikim ljudskim pitanjima.
Jedno od centralnih pitanja filma je odgovornost i način na koji čovjek koristi mogućnost da razumije prošlost i budućnost i da na osnovu toga donosi odluke.
„Ljudi imaju umjetnost da razumijemo prijateljstvo i budućnost. I to je zato što imamo tu dimenziju da imamo prava pitanja, ali sve od odgovora je moralno pitanje“, kazao je Pálfi.
Prema njegovim riječima, mnogi ljudi odlučuju da prestanu da odlučuju i prepuštaju drugima da donose odluke umjesto njih. Tako nastavljaju da žive, često se fokusirajući na porodicu i sopstveni život, dok posljedice takvog odustajanja od odgovornosti postaju vidljive kasnije.
Bratuša: „Gajin svet 3“ je priča o odrastanju i nadi
Reditelj Peter Bratuša kazao je da je „Gajin svet 3“, koji će večeras biti prikazan na tvrđavi Forte Mare, zaokružio trilogiju koja prati Gaju od 2018. godine, kroz različite faze njenog odrastanja.
„Tokom godina film je postao priča o odrastanju – od djevojčice od 11 godina do mlade žene od 16 godina“, kazao je Bratuša.
Kako Gaja sazrijeva, tako postaju veći i problemi sa kojima se suočava. U trećem nastavku ona se susreće sa različitim konfliktima, od školskih problema i odnosa sa vršnjacima do opasne situacije u ratnom području, gdje pokušava da spasi majku.
Ipak, ono što ostaje nepromijenjeno jeste Gajin karakter. Bratuša je naglasio da je njena najveća snaga to što ne odustaje i vjeruje da može nešto promijeniti.
„Ona nikad ne odustaje od nade da se stvari mogu okrenuti nabolje“, poručio je Bratuša.
Prema njegovim riječima, upravo je ta poruka – borba, upornost i vjera da pojedinac može uticati na svijet oko sebe – ostala nit koja povezuje sva tri filma.
Glumica Una Štader rekla je da se njen odnos prema liku Gaje u trećem nastavku promijenio u skladu sa njenim odrastanjem, ali da je željela da sačuva ono što ovaj lik čini prepoznatljivim.
„Htjela sam naći balans između toga da je Gaja svakako isti lik, samo da je odrasla, zrelija, a da njene prednosti ostanu iste“, kazala je Štader.
Prema njenim riječima, u trećem nastavku Gaja se suočava sa sve većim brojem problema, pa je bilo važno da i njen lik djeluje zrelije.
„Prije dolaska na set htjela sam da postoji neka izmjena u samom karakteru koji sam čekala da dođe. Znala sam šta ću, ali htjela sam da je malo više zrelija“, rekla je Štader.
Koscenaristkinja Špela Levičnik smatra da je najveći izazov u pisanju tinejdžerskog lika pronaći balans između onoga što mladi danas misle i osjećaju i svijeta koji se veoma brzo mijenja.
Prema njenim riječima, „Gajin svet“ uspijeva da poveže različite generacije upravo zato što se oslanja na univerzalne emocije i iskustva.
„Mislim da su priče još uvijek interesantne i za mlađu i za stariju generaciju“, kazala je Levičnik, navodeći da interes publike za treći dio pokazuje da dužina filma nije presudna kada priča govori o emocijama koje svi razumijemo.
Kao jednu od ključnih poruka filma izdvojila je optimizam. Gaja se suočava sa različitim konfliktima, ali ne ostaje pasivna, već uvijek traži rješenja i pokazuje energiju i pažnju prema svojim bližnjima i porodici.
Levičnik je posebno istakla i „humor“ kao univerzalni element filma. Kao primjer navela je projekciju u Sarajevu, gdje je, uprkos razlikama u jeziku i publici, reakcija gledalaca na humor bila veoma pozitivna.
Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival traje do 28. avgusta. Pokrovitelji 39. izdanja Festivala su Ministarstvo kulture i medija Crne Gore i Opština Herceg Novi, izvršni producent je Javna ustanova kulture „Herceg-fest“, dok je partner Filmski centar Crne Gore, uz podršku brojnih sponzora, partnera i prijatelja Festivala.