Engleska fudbalska reprezentacija decenijama je imala privilegiju da na poziciji centarfora nastupaju neki od najboljih svjetskih napadača. Od 1984. godine, kada je Gary Lineker zamijenio Tonyja Woodcocka, kroz nacionalni tim su prošli Alan Shearer, Michael Owen, Wayne Rooney i sada Harry Kane. Ovi igrači su obezbijedili kontinuitet i sigurnost u napadu, što je omogućavalo selektorima da se fokusiraju na druge dijelove tima. Kane, koji će ovog ljeta vjerovatno odigrati svoj posljednji Mundijal, nosi veliki teret očekivanja, ali iza njega ne ostaje jasno definisan nasljednik. Nedavni nastupi Engleske bez Kanea pokazali su koliko je teško igrati bez pravog golgetera, a mladi napadači poput Liama Delapa još uvijek nisu ispunili očekivanja. Istovremeno, engleski klubovi bilježe manjak vrhunskih domaćih napadača, dok su neki stariji igrači poput Olija Watkinsa i Dominica Calverta-Lewina jedini koji postižu dvocifren broj golova u Premijer ligi. Promjene u fudbalskoj taktici i pojava mobilnijih krilnih napadača dodatno su smanjile ulogu klasičnih centarfora. Ipak, sa pojavom igrača poput Erlinga Haalanda, čini se da se pozicija napadača polako vraća na važnu poziciju. Ipak, kako ističe Emile Heskey, ne treba očekivati novog Harryja Kanea, već prihvatiti da se mijenja fudbalski stil i da će budućnost donijeti drugačiji pristup napadu.
Da li se bliži kraj zlatne ere engleskih napadača?
