Te srijede, 8. februara 1984. godine, u Sarajevu je vladala praznična atmosfera uprkos oblacima koji su se nadvili nad gradom. Mjesecima su se ljudi pripremali za ovaj dan, svuda se gradilo, uređivalo, čistilo.
I sada je došao taj trenutak: šezdeset hiljada gledalaca na stadionu Koševo, i milioni pred televizorima širom zemlje, s ponosom su pratili ceremoniju otvaranja 14. Zimskih olimpijskih igara. U Sarajevo su u bile uprte oči cijelog svijeta.
Euforija se osjećala na svakom koraku. I danas, četiri decenije kasnije, oni koji su tada bili u gradu se sjećaju posebne atmosfere.
„Mislim da je Sarajevo te godine bilo centar svijeta. Svi smo bili veseli, razdragani, bilo je prelijepo. Vidjeti cio svijet u Sarajevu je jedan od doživljaja koje pamtim kao lijep događaj u svom životu iz tog vremena“, prisjeća se jedna Sarajka.
„A onda je počeo snijeg“
„Svi smo osjetili veliko olakšanje kad su igre otvorene“, kaže Zdravko Lipovac, i sam iz Sarajeva, koji je tada kao radijski reporter prenosio takmičenja u bobu i sankanju.
„Danima pred početak Igara bili smo veoma zabrinuti jer nije bilo snijega. U ovo doba godine u Sarajevu i na okolnim planinama uvijek ima snijega, ali te godine – ništa. A onda je noć prije početka takmičenja počelo padati, palo ga je metar. To je bilo idealno“, prisjeća se on.
Sljedećeg jutra postalo je jasno i šta igre znače za stanovnike grada i koliko su se poistovijetili s njima. Odmah rano su ljudi izašli iz kuća i čistili ulice i trotoare od snijega. Sve je trebalo da bude lijepo i uredno za goste iz svijeta, svi bi trebalo da se osjećaju dobrodošlo.
Gostoprimstvo je u Sarajlijama oduvijek bilo važno, a pogotovo sada kada je „svijet bio u gostima“.
Nekoliko dana kasnije to je na svojoj koži iskusio i jedan vlasnik restorana sa Baščaršije, priča Lipovac. Iz nekog razloga je tokom Igara u gradu bio i poznati holivudski glumac Kirk Daglas.
Nakon večere u jednom restoranu ga je vlasnik prevario dodavši na račun jednu nulu. No, priča o tome se brzo proširila i raja je vlasnika restorana „htjela prebiti“. Jedva se izvukao. A restoran mu je zatvoren.
Prevariti gosta – to nikako nije bilo dopušteno, ništa nije smelo narušiti „sarajevsku zimsku bajku“.
A za gostoprimstvo su se svi osjećali nadležnim. Mnogi su pokušali da nauče nešto engleskog, kako bi se barem malo sporazumjeli sa strancima koji do tada nijesu bili česti gosti u gradu.
Prodavci, konobari koji su došli na ZOI iz cijele zemlje kao ispomoć, taksisti – svi su išli na brze kurseve engleskog. Osamsto vozača taksija je tih nedjelja sedjelo u klupama. Koliko su naučili nije poznato, ali su svi barem znali reći: „No problem“. Tih dana u Sarajevu ništa nije bilo problem.
Mjesto susreta Istoka i Zapada
Ove Zimske olimpijske igre bile su važne i za cijelu Jugoslaviju. Bilo je to četiri godine nakon Tita, i tri godine nakon prvih velikih studentskih demonstracija na Kosovu na kojima su Albanci tražili republiku.
Titovi nasljednici željeli su pokazati jedinstvo zemlje i sposobnost da „nastave Titovim putem“.
No, ZOI u Sarajevu imale su važnu međunarodnu dimenziju. Četiri godine ranije, SAD i većina zapadnih zemalja bojkotovali su Ljetnje olimpijske igre u Moskvi zbog sovjetske invazije na Avganistan, nakon čega su Sovjetski Savez i zemlje istočnog bloka najavile da neće učestvovati na ljetnjoj Olimpijadi 1984. u Los Anđelesu.
U to vrijeme je nesvrstana Jugoslavija bila jedino mjesto susreta Zapada i Istoka u sportskim nadmetanjima. I tako je Sarajevo dvanaest dana bilo, sasvim u skladu s olimpijskim načelom, mjesto sportskog nadmetanja, međunarodnih susreta i veselja.
A kad je Slovenac Jure Franko osvojio srebrnu medalju u veleslalomu, jedinu za Jugoslaviju, oduševljenju nije bilo kraja. „Bio sam lično na platou Skenderije kada je napravljen veliki doček za Franka. To su događaji koji ostaju u trajnom sjećanju“, prisjeća se jedan Sarajlija koji je tada bio tek dječak.
Rat je sve razorio
Osam godina kasnije tome više nije bilo ni traga. U Jugoslaviji se vodio brutalni rat, nacionalisti su na različitim stranama razarali i komadali zemlju, a vojska bosanskih Srba opkolila je Sarajevo.
S planina, gdje su za Zimske igre izgrađeni brojni sportski objekti i hoteli, granatirali su grad u dolini. „Nažalost, sve je uništeno. Na Trebeviću su uništili stazu za bob koja je bila najskuplji sportski objekat. I velika sportska dvorana Zetra u gradu, koja je izgrađena posebno za takmičenja u hokeju i umjetničkom klizanju, pogođena je i izgorela“, prisjeća se sportski novinar Lipovac.
Sarajevo je najviše granatirano s Trebevića, „odande su imali grad kao na dlanu“, kaže. Njegov stan, koji se nalazio u nekadašnjem Olimpijskom naselju za novinare na Dobrinji, takođe je pogođen granatom.
Nova nada
Nakon rata su Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina najprije imali druge prioritete od obnove uništene olimpijske infrastrukture.
No, s vremenom su se ljudi ponovo sjetili da u okolini Sarajeva postoje odlični uslovi za zimske sportove, popravljena je žičara za Trebević, otvorene su skijaške staze i neke žičare, izgrađeni su hoteli, a tu je čak i jedno sankalište. Uz međunarodnu finansijsku pomoć obnovljena je i dvorana Zetra.
Danas, četiri decenije nakon Zimskih olimpijskih igara, ljudi u ekonomski slaboj i politički podijeljenoj Bosni i Hercegovini s nostalgijom sjećaju se tih dana kada je cio grad stajao zajedno, čistio snijeg i radosno dočekivao goste iz cijelog svijeta.
Mnogi kažu da su to bili posljednji srećni dani u Jugoslaviji. A same igre nikada nijesu zaboravljene: ondašnja maskota Vučko ostala je povezana s vizuelnim identitetom grada u kojem i danas postoji Olimpijska ulica.
