Trauma je rana, psihološka rana. Malo ljudi znam a da nisu ranjeni, kaže u intervjuu za RTS doktor Gabor Mate, istaknuti stručnjak koji je karijeru posvetio prevazilaženju zavisnosti i trauma. Trenutno boravi u Beogradu kao gost Fondacije „Novak Đoković“. Mate je dobitnik nagrade „Hubert Evans“ za književnu publicistiku. Knjige su mu prevedene na više od trideset jezika, a za revolucionarni medicinski rad odlikovan je i Ordenom Kanade.
ilustracija (Foto:Pixabay)
Tvrdite da ljudi danas žive u svijetu u kojem ima mnogo manje konekcija nego ranije. Zar ne živimo u vremenu tehnološke revolucije u kojoj čovjek može da se poveže sa bilo kim na svijetu?
– To jeste veza, ali površna. Prijatelji na Fejsbuku nisu pravi prijatelji, to nisu ljudi koje zaista poznajete, već ste stvorili izvjesnu sliku o njima. Dakle, takva povezanost ne dolazi iz srca, to nije prava veza i pravi odnos. Na Zapadu vlada epidemija usamljenosti. Sve više ljudi je izolovano i usamljeno uprkos povezanosti koju nam tehnologija omogućava.
Jedan od osnovnih uzroka traume vidite u tome što moramo da potiskujemo autentičnost, da se trudimo da budemo ono što nismo. Na prve znake traume zbog toga ukazuje nam i tijelo. Ali, u kakvom bismo svijetu živjeli kada bi svako bez ikakve kontrole ispoljavao sve karakteristike ličnosti, i dobre i loše?
– Izgleda da živimo u veoma iskrenom svijetu. Smatram da ne postoje loše osobine. Ljudi zapravo iskuse izvjesnu bol i onda loše stvari izađu na vidjelo, tako se nose sa osjećanjima. Primjera radi, vršnjačko nasilje. Zašto djeca to rade? Zato što žele da osjete da su važna. A zašto? Zato što to trenutno ne osjećaju, jer njihovi roditelji nisu umjeli da ih prihvate takvu kakva su. Loše ponašanje potiče iz duboke boli. Moja misija je upravo da otkrijem osnovni uzrok.
Po Vašem mišljenju, današnje civilizovano društvo negira osnovne potrebe svakog živog bića, još od najranijeg doba. Svi roditelji nekad su dobili savjet „ne navikavajte dijete na ruke“. Kakve su posljedice toga?
– Probajte da kažete majci orangutanki da ne uzme mladunče kada je uznemireno. Kažite mački da ignoriše mačiće. Vidjećete šta je majčin bijes. Dijete se mora držati u rukama. Dodiri su izuzetno važni za razvoj mozga i zdravih emocija. Držanje djeteta u rukama je važno koliko i hranjenje. Kako se osjećate vi, kao odrasla osoba, kada vam je potrebno da vas neko zagrli i podrži, a niko to ne uradi? Osjećate se užasno. Zamislite kako se tek beba osjeća. Znači, bebe samo traže ono što im je potrebno.
A starija djeca?
– Bebe vrlo direktno izražavaju potrebe, starija djeca ne toliko… Ali roditeljima govorim da se ne usredsređuju samo na ponašanje djeteta, već da pokušaju da shvate šta leži ispod toga. Jer ispod takozvanog lošeg ponašanja i agresije često leže neispunjene emotivne potrebe. Pokušajte da shvatite taj skriveni jezik. Zato sam i napisao neke od knjiga, kako bih ga dešifrovao.
Cijela ta ideja disciplinovanja, to je primoravanje djeteta da se ponaša na određeni način. Ta riječ postoji i u srpskom. Otkud ta riječ potiče? Od grčke riječi. A šta znači riječ „disciple“? Isus je imao sljedbenike koji su ga pratili. To su radili zato što su ga voljeli, a i on je volio njih. Ako želite da vas djeca slijede i da budu disciplinovana, volite ih i pustite ih da vas vole i to će se desiti. Nećete morati da ih kažnjavate jer će djeca prirodno željeti da sarađuju s vama.
Program u okviru kojeg gostujete zove se „Podrška, ne perfekcija“. Koliko je to važna poruka za roditelje?
– Savršenstvo ne postoji. To vam mogu reći kao ljudsko biće, roditelj, muž, doktor. Ne morate da budete savršeni, samo dovoljno dobri. Djeci treba da pružite podršku koja im je potrebna, kao i mladim roditeljima. Ne treba ih kritikovati i osuđivati, već ih pitati šta im je potrebno.
Učiteljima je potrebna adekvatna podrška u školi, kako ne bi bili puki prenosioci vještina i činjenica, već da bi pružili i emotivnu podršku učenicima. Svima nam je potrebna podrška, mi smo ljudska bića. Možda nam se nečije ponašanje ne sviđa i ponekad moramo da postavimo granice, ali pitanje je kako podržati zdrav razvoj.
Trauma po Vašem mišljenju može da bude i izvor mudrosti. Mudrost traume je naslov dokumentarnog filma koji je tokom septembra prikazan u 24 grada u 6 zemalja našeg regiona. Šta je osnovna poruka?
– U traumi postoji mudrost. Jedno od dejstava traume jeste da nas odvoji od tijela. Ako neko tuče ili zlostavlja dijete, fizički ili seksualno, to je za dijete previše da pojmi. Ne može da pobjegne, niti da se odupre. Jedino što može jeste da se odvoji od tijela kako ne bi osjetilo bol i kako bi manje patilo. Postoji mudrost u tome. Ta odvojenost od sopstvenog tijela je traumatična jer ćemo do kraja života imati problema da razlučimo sopstvena osećanja i šta nam tijelo govori i da živimo na zdrav način. Ako ljudi rade na svojim traumama i uče iz njih, mogu da postanu svjesni sebe, da postanu i mnogo bolji roditelji. I ja bih bio mnogo bolji i nježniji otac da sam radio na tome ranije.
