Povodom 35 godina od upokojenja pjesnika Vaska Pope, sinoć, 16. avgusta, u bašti Kuće nobelovca Iva Andrića održano je veče posvećeno Vasku Popi. O ovom znamenitom pjesniku i njegovom djelu brojnoj publici govorili su prof. dr Ranko Popović i prof. dr Goran Radonjić.
Redovni profesor Filološkog fakulteta u Banjoj Luci i redovni član Akademije nauke i umjetnosti Republike Srpske prof. dr Ranko Popović govorio je o tome „Kako čitati Popu”, naglasivši da poezija ne trpi decidna uputstva za upotrebu i da “čitati poeziju najbolje mogu oni koji je vole i koji je na vrijeme zavole”.
Na samom početku široko omeđivši Popu i odredio ga kao „nesumnjivo velikog pjesnika, kojim god aršinom da mjerimo njegov pjesnički opus” i kao „jednog od ne tako mnogobrojnih zaslužnika koji je produbio i proširio srpsko pjesničko iskustvo”, profesor Popović je kazao da Popa spada u one „čiju poetiku treba poznavati da bi se izvjesne stvari razumjele”.
“Popa je rođen u onom nekada rumunskom dijelu Banata, i rođenjem je bio bilingvalan, i bez ikakvih problema mogao je postati rumunski pjesnik… Ali, nije. Postao je pjesnik srpskog jezika. Zapravo – srpski pjesnik. Zašto? Presudna je bila njegova udivljenost srpskom narodnom književnošću. To ga je odvelo tamo gdje je ostvario veliko djelo. I to je prvi veliki znak njegove poetike, na koji nam prije svega ukazuju njegove antologije”, kazao je Popović.
On je naveo da je metafora jedna od najindikativnijih polaznih tačaka gdje treba pratiti Popu.
“Njegova je poetika matematički tačna. On se oslanjao na međuratne moderniste, uzeo je od Nastasijevića stegnuti izraz i jako strogu formu, ali je uzeo i od onih krajnjih avangardista sklonost ka jezičkim igrama. Međutim, za razliku od njih, koji su protjerali logiku iz poezije, to Popa nije učinio – on je pjesnik čija značenja imaju logiku. I zaista nije svejedno šta ćete zaključiti o čemu govori njegova pjesma”, istakao je Popović, dodavši da je osim metafore „jedna od važnih uporišnih tačaka Popine poetike rad sa jezičkim idiomima” i da je stoga on dobrim dijelom i neprevodiv na druge jezike.
Sve to o čemu je govorio, Popović je ilustrovao paradigmatičnim primjerima iz Popinih stihova, približivši tako slušaocima slikovito ključ u kom bi valjalo čitati Popu.
Prof. dr Goran Radonjić, docent na studijskom programu za srpski jezik i južnoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore, na početku svog izlaganja podsjetio je publiku na to da je Popa stalni predmet pažnje istraživanja kako u našoj kulturi tako i u stranoj i da od pedesetih godina prošlog vijeka, kada je izazvao i kontroverzne ali značajne reakcije pa do dan-danas traje Popin dijalog sa čitaocima.
O ozbiljnoj recepciji Popine poezije na međunarodnom planu svjedoči i to što je slavni Harlod Blum je u svoj “Zapadni kanon” uvrstio je tri pisca našeg jezika: Ivu Andrića, Danila Kiša i Vaska Popu podsjetio je Radonjić.
“Jedna od karakteristika Popine poetike jeste da nam on skreće pažnju na neke, uslovno rečeno, obične stvari – već prva njegova zbirka nosi višeznačni naslov “Kora”, a u ciklusu „Spisak” biće obične stvari: konj, patka, svinja, pepeljara, čiviluk. On kroz ove naizgled trivijalne i beznačajne stvari nalazi povod da pjeva o egzistenciji čovjeka i o kulturi u kojoj se nalazi”, kazao je Radonjić.
Popa dakle postavlja ključna egzistencijalna pitanja, kako lična tako i kolektivna, a sve to jezikom koji se zapravo sastoji od elementarnog repertoara.
“Iako Popina poezija ima osobine otklona od nekih elemenata tradicionalne poezije (rime, interpunkcije…), sa druge strane ono u sebi ima nešto klasicističko – strogu organizaciju. Njegove pjesme se mogu čitati samostalno, ali su one u isto vrijeme i dio cjelina. Prije svega jednog ciklusa, pa se ciklusi ulančavaju u jednu knjigu pa su onda sve knjige povezane i čine jednu cjelinu. Djelo Vsaka Pope je cjelina”, kazao je Radonjić.
Dodaje da nas Vasko Popa, „kao jedan od najvažnijih predstavnika modernizma u poslijeratnoj književnosti zapravo podsjeća da modernizam nije antitradicionalizam nego prevrednovanje tradicije”.
Da je ovakav odnos Popa imao prema tradiciji za Radonjića dokaz su antologije koje je sastavio i eseji u kojima diskurzivnim jezikom piše o piscima koji su na njega izvršili uticaj: Nastasijevićem, Lazom Kostićem i Jovanom Sterijom Popovićem.
Boravak u Svetoj Gori zajedno sa Miodragom Pavlovićem, pjesma “Hilandar”, koju je objavio nakon te posjete, kao i činjenica da je pomogao i objavljivanje Srbljaka 1970. g, dosta opasno u to doba, dodatno potvrđuju njegov odnos prema tradiciji, smatra Radonjić, dodavši i to da nas svojim antologičarskim radom Popa navodi da svoju tradiciju pročitamo na drugi način, ali i da njegovu poeziju čitamo u određenom kontekstu, dok je traganje za autentičnim jezikom jedna od ključnih osobina njegove poetike.
Popa nas uči da na novi način opažamo svijet, skreće nam pažnju na najvažnija pitanja našeg života – identitet i smisao svijeta, i – što je naročito važno u našem vremenu surovog individualizma – skreće nam pažnju na važnost zajednice, zaključio je Radonjić.
Urednik i voditelj programa bila je Teodora Kovač, koja je i čitala izabrane Popine stihove, a muzikom ga je dodatno uljepšala Višnja Dukić na gitari.