Besjeda mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, tadašnjeg episkopa budimljansko-nikšićkog, na otvaranju okruglog stola 70 godina od fašističkog genocida u Velici 28. jula 1944“, održanog 27. jula 2014. godine u Velici.
Mitropolit Joanikije (Foto: Mitropolija crnogorsko-primorska)
Besjedu prenosimo integralno:
Fašistički zločini nad srpskim narodom u Gornjem Polimlju u Drugom svjetskom ratu izvršeni su u okviru šireg plana pokoravanja balkanskih država i naroda i u okviru užeg projekta fašističke tvorevine Velike Albanije. Fašističke zemlje Njemačka i Italija ostavile su krvave tragove po cijeloj našoj široj Otadžbini, a u Crnoj Gori Velika i Pivska Dola ostaće zauvijek kao strašna znamenja okupacionih zločina i nečovještva. Okupator na ovom području uspio je da, u korist svoje nakazne namjere, aktivira svako zlo, koje se taložilo u dušama pojedinih grupa i plemena i da ga okrene protiv srpskog stanovništva.
Kada govorimo o Velici i Polimlju u Drugom svjetskom ratu dužni smo da posebno obratimo pažnju na zločine njemačke Princ-Eugen divizije, kojoj su, u tom bezakonju, bezrezervno poslužili krvožedni ostaci balističko-vulnetarske Skender-beg divizije. Njihova nedjela i krvavi tragovi još nijesu dovoljno izučeni, najviše zbog toga što je poslijeratnim vlastima bio veći interes da se izgrađuje privid bratstva i jedinstva, nego istina o zločinu. Na taj način su veličke žrtve namjerno potiskivane u zaborav.
Organizovano prikrivanje i prećutkivanje zločina u Velici od strane poslijeratne komunističke vlasti, zastrašivanje i kažnjavanje svjedoka iz postradalih porodica, ukoliko su javno progovorile o zločinačkoj prošlosti amnestiranih i povlašćenih zločinaca, pokazuje se kao novi zločin koji je izvršen nad veličkim žrtvama i njihovim preživjelim srodnicima.Istinske žrtve nikada ne umiru
Zbog pravnog sunovrata, dubokog moralnog posrnuća i teškog grijeha komunističkih vlasti prema Velici, Veličani su u poslijeratnim decenijama preživljavali traume, jer su bili suočeni sa situacijom da se na njihove oči žrtve potiskuju, ponižavaju i umanjuju, a da se mnogi od ubica njihove djece, braće, sestara i roditelja slobodno šetaju i uživaju državne povlastice kao zaslužni građani, tvorci bratstva i jedinstva.
No, i pored očigledne namjere zvanične politike, istina o veličkim žrtvama nalazila je puta da dopre do javnosti na različite načine, s tim što moramo primijetiti da ni do danas stradanje nedužnog stanovništva Velike i Polimlja nije razjašnjeno u svim aspektima. Prije svega, nije sigurno da su na odgovarajući način popisana sva imena veličkih žrtava, niti se može reći da su dosadašnji spiskovi konačni i u svemu pouzdani. Uz to, u pojedinim spiskovima veličkih i polimskih žrtava fašističko-balističko-vulnetarskog terora njihov nacionalni identitet definisan je odrednicom Crnogorac-Crnogorka, što ne može biti prihvatljivo jer je crnogorska nacionalnost uspostavljena odlukom komunističkih vlasti tek po završetku rata, a do tada svi pravoslavni u Crnoj Gori, pa i u dolini Lima, u zvaničnim knjigama upisivani su kao Srbi i nikome to nije smetalo. Ukoliko se oni koji su rođeni i postradali kao pravoslavni Srbi naknadno drugačije imenuju u nacionalnom smislu, to predstavlja grubu povredu identiteta, a u ovom slučaju – još jedno ogrešenje prema nevinim žrtvama.
Svrstavanje Veličana pobijenih 28. jula 1944. u žrtve fašističkog terora nije pogrešno, ali je uopšteno i nedovoljno je da istakne karakter veličke žrtve. Komandna odgovornost i fašistička bezdušnost njemačke okupatorske vojske nepobitno je vidljiva u genocidu nad Veličanima, ali je ovaj pogrom naročito prepoznatljiv po azijatskoj surovosti i bašibozlučkoj naravi zločinaca, balista i vulnetara.
Primjer Velike i Gornjeg Polimlja daje nam priliku da napravimo razlike između žrtava rata koje su sa oružjem u ruci, braneći svoju Otadžbinu, pale na bojnom polju u borbi protiv okupatora, i onih koji nijesu imali mogućnost da se brane od krvoločnog i naoružanog neprijatelja, naročito kada se radi o djeci, ženama, trudnicama, starcima i ostaloj nejači. Ponosna i stradalna Velika izobiluje u oba pomenuta vida žrtava. Za drugu kategoriju žrtava narod kaže: „Pobijeni na pravdi Boga“, a Sveta knjiga svjedoči da njihova krv vapije od zemlje ka nebu za pravdom Božjom, kao krv Aveljeva. Bog se ovom vapaju od pamtivijeka odaziva svojom pravdom i milošću prema žrtvama, a nebo ih prima i proslavlja sa likom Svetih mučenika.
Podizanje spomenika stradalim Veličanima na Čakoru, gdje su žrtve genocida nad Veličanima upisane zajedno sa palim borcima za slobodu Otadžbine, kao i podizanje spomen-obilježja kod škole u Velici, gdje je data nedovoljno jasna naznaka o pomenutom genocidu, književni spomenik Veljka Mijovića veličkim žrtvama – roman pod naslovom „Crni vjetar“, pojedini kraći i duži novinski članci na temu veličkog stradanja, veliki trud pukovnika Branka P. Paunovića oko prikupljanja svih relevantnih podataka o zločinu nad Veličanima, imali su veliki značaj za očuvanje pamćenja – da se ne zaborave veličke žrtve, ali ni njihovi dželati.
Poseban značaj ima podizanje crkve u čast Sv. Kirika i Julite, a za spomen veličkim mučenicima. Gradnja, osvećenje crkve, svenarodni velički sabori na dan pomena veličkih žrtava, najviše su doprinijeli ne samo tome da se obnovi svijest o veličkoj tragediji, nego i da se ukupno stradanje Velike i Polimlja koje vrhuni u 28. julu 1944. sagleda u svjetlu pravoslavne vjere. Došli smo do očigledne izvjesnosti da su Velici njene nevine žrtve dale novi život, kao što se to uvijek događa da se čista žrtva uvijek pretvara u novi život. U iskustvu pravoslavne vjere istinske žrtve nikada ne umiru, nego svojom smrću prelaze u novi život u Gospodu.
Od dana kada je započeta spomen-crkva u Velici, pred našim očima (ko ima oči da vidi, neka vidi), događa se ono što karakteriše kult mučenika i svetitelja: dan smrti i poniženja pretvara se u dan života i slave, poraz se pretvara u trajnu pobjedu. Ko bi drugi mogao da sabere Veliku i Polimlje, da nas objedini, izmiri, da nas vrati Bogu i jedne drugima, osim ovih žrtava koje zbog toga već proslavljamo kao Svete novomučenike.
Mučenici Hristovi iz 4. vijeka trogodišnji Sveti Kirik i njegova majka Julita, 28. jula 1944, na dan njihovog spomena stadoše na čelo oko pet stotina veličkih mučenika, među kojima posebno pominjemo 118-oro djece, od kojih je 14-oro mlađe od godine, najmanje četvoro bajonetom izvađeno iz majčine utrobe. Njihova nevina krv sjedinila se sa krvlju Golgotskog mučenika, od koje su dobili osvećenje i život vječni.
Zar se nije svojim mukama upodobio Hristovoj žrtvi Mato Simonović dječak od četiri godine, kome zločinci otkinuše noge do koljena i na šljivu naglavačke objesiše da u mukama skonča. Njegovog mlađeg brata Milorada ubiše u naručju majke Milice. Ovoj majci krvnici nožem rasporiše utrobu, te je tako dotukoše i nju i još nerođeno dijete koje je nosila.
Toma Vučetića, dječaka od devet godina živog odraše, a mlađeg mu brata ubiše. Njih obojicu na zvjerski način usmrtiše pred očima njihove nesrećne majke, pa na kraju i nju pogubiše.
Veličkoj djeci i majkama za Hrista zaklanoj pridružiše se i odvažne djevojke, koje hrabro izabraše smrt da bi svoju čast sačuvale.
Među njima Poljka Živaljević, djevojka prispjela za udaju izbježe životinjsku požudu nasilnika, te skoči kroz prozor kuće; stiže je kuršum i nađe smrt, ali sačuva djevojačku čast i zadobi slobodu u Hristu.
S njom zajedno neuvenljive vijence zadobiše od vječnog Ženika duša ljudskih djevojke i sestre Mileva i Danica Tomović, noževima izbodene i žive u vatru bačene.
Žrtvama Velike i Polimlja od 28. jula 1944. pribrojavamo i sve ostale nevine žrtve iz tog kraja, koje postradaše u toku Drugog svjetskog rata od okupatora i njihovih pomoćnika, koji su se u sličnim prilikama uvijek pridruživali svakoj sili koja je gazila i tlačila srpski narod. Obavezni smo uvijek da uz veličke žrtve pomenemo i 27-oro srpske djece, koja su glađu umorena u plavskom zatvoru od strane Italijana. To su djeca iste vjere i jezika, istog vaspitanja, porijekla, podneblja i nasleđa – sa istom genocidnom namjerom umorena glađu, kao što su i velička nešto kasnije pobijena. Najvažnije od svega je to što ih kao nevine žrtve objedinjuje ime Isusa Hrista i krv Njegova.
Mi smo ovdje posebno pomenuli djecu, majke i nekoliko njihovih imena, da bismo što jasnije ukazali na karakter čiste žrtve, ali je ukupno veličko mučeništvo jedno i nedjeljivo. Kao što su se u kalendaru sjedinili sa Svetim Kirikom i Julitom, tako se u opširnom srpskom martirologiju sjedinjuju sa jasenovačkim, jadovinskim, prebilovačkim, kragujevačkim, pivskim i ostalim srpskim mučenicima iz Drugog svjetskog rata. Svjetlost Hristova koju su u Drugom svjetskom ratu velički i gornjepolimski mučenici zadobili na nebu obasjala je i nas ovdje sabrane, sve njihove srodnike, cio svijet, a posebno Veliku i Gornje Polimlje zalivene njihovom nevinom krvlju”, zaključio je Joanikije.
