Južna Afrika je na Svjetskom prvenstvu pokazala da može da se nosi sa jakim protivnicima, ali i da postoje značajni nedostaci koje treba otkloniti. Najveći problem bio je nedostatak efikasnosti u završnici – iako su često dominirali posjedom lopte, šanse su rijetko pretvarali u golove. Napadači poput Lylea Fostera i Evidencea Makgopa nisu uspjeli da se nametnu, dok je Iqraam Rayners djelovao nedovoljno snažno. Fizička spremnost i brzina su takođe bili slabije karike, naročito u utakmici protiv Kanade, gdje su protivnici bili brži i snažniji. Umor i psihološki padovi su dodatno uticali na igru, što je dovelo do gubitka kontrole u ključnim momentima. Takođe, koncentracija i upravljanje utakmicom pod pritiskom moraju biti poboljšani, jer su greške u ranim i kasnim fazama mečeva bile skupe po reprezentaciju. Na kraju, oslanjanje na domaću ligu pokazalo se kao ograničavajući faktor, jer većina igrača nije imala iskustvo na višem međunarodnom nivou. Sve ove lekcije treba iskoristiti kao temelj za dalji razvoj i pripremu za naredne velike takmičenja.
