Još nema ni 30 godina, a ima karijeru vrijednu ogromnog poštovanja. Novljanka Milena Crnogorčević krajem aprila odbranila je doktorat iz astrofizike na prestižnom američkom Univerzitetu Merilend, pri NASA-i, u Godard centru, a već od 1. avgusta počinje postdoktorske studije na Univerzitetu u Stokholmu , gdje će raditi sa jednom od najznačajnijih istraživačkih grupa u svijetu. Profesori koji su njoj bili mentori u NASA – i na šestogodišnjim doktorskim studijama su iz grupe najvećih svjetskih umova u astrofizici. Neki su ovjenčani Nobelovom nagradom, a sada će ona biti mentor nekima od najboljih polaznika doktorskih studija Univerziteta u Stokholmu.
Rad na projektima vrijednim stotine milona dolara, u okruženju genijalnih naučnika, uz sjajne rezulatate koje je postigla, samo su dio svestrane Milenine ličnosti, koja stiže i da planinari, putuje, trenira plivanje i osvaja medalje, prati kulturna dešavanja.
Trenutno „puni baterije“ u rodnim Đenovićima, sa porodicom i prijateljima. U opuštenom razgovoru za Portal RTCG otkriva impresivnu biografiju na koju svi možemo biti ponosni.
Možete li našim čitaocima pojasniti malo bliže čime se tačno bavite ?
– Ja sam astrofizičarka koja se svakodnevno bavi rješavanjem nekih zadataka i problema iz fizike, koristeći teleskope i observacije kako bih objasnila neke fizičke sisteme koje vidimo u kosmosu. Specifično se bavim eksplozijama zvijezda i proučavanjem posebnog tipa materije koju mi ne vidimo na zemlji i koja se zove tamna materija. Sve što mi vidimo oko nas i što učimo u školi o materiji je otprilike 4 % onog što čini kosmos. Sve ostalo ne znamo šta je. Oko 23 % je tamna materija, a ostatak je tamna energija. O tamnoj energiji ne znamo mnogo, o tamnoj materiji znamo malo više, jer vidimo neke posljedice na primjer rotiranja zvijezda, vidimo kako se galaksije ponašaju i tako dalje. Dakle, ja se bavim proučavanjem karakteristika te tamne materije – eto to je najjednostavniji odgovor. To je oblast na kojoj sam doktorirala. Ne objašnjavam to često na našem jeziku pa imam malu tremu, jer osjetim da mi fali naših riječi za neke tehničke termine. Zato se trudim da što jednostavnije odgovorim.
Kada čujemo da je neko istraživač u NASA-i to obično znači da je u samom vrhu svjetske nauke, jer ta institucija okuplja najveće svjetske umove. Ispričajte nam kakav je bio vaš put do NASA-e . Vi ste tamo proveli poslednjih šest godina i koliko smo mogli dokučiti jedina ste predstavnica Crne Gore koja je ikada doktorirala u toj značajnoj naučno istraživačkoj instituciji.
– Prilično je dug bio put do NASA-e, dosta truda i rada, dosta odricanja. Ja oduvijek volim matematiku i rješavanje teških zadataka. One koji su mi lagani pogledam i odmah su mi dosadni. One koje ne znam, volim da rješavam koliko god treba, pokušavam na razne načine da dođem do rješenja. U osnovnoj i srednjoj školi sam bila dobra iz metematike, isla sam na takmičenja, postigla sam neke uspjehe, ali prelomni trenutak je bio moj odlazak na Petnjičke seminare. To je bilo u prvom i drugom razredu srednje škole i ja sam bila oduševljena, tu sam spoznala i neke načine istraživanja. Kad dođete u dodir sa zadacima koje ni najveći umovi svijeta nijesu riješili, to je veliki izazov i mnogo je zanimljivo.
Kasnije sam na fakultetu u Americi imala dosta sreće jer sam imala izuzetne profesore, jako posvećene, tako da sam još na osnovnim studijama počela da radim na pravim naučnim istraživanjima, bila sam asistent na katedri, prosto imala sam dobro okruženje. Naučnici od kojih sam učila bili su spremni da prenesu znanje na mlađe naraštaje. Tako da je moj put do NASA-e bio podržan od ljudi koji su prepoznali i moj rad i moje potencijale.
Kako je zapravo raditi sa naučnicima u NASA-i? Kako se sjećate početka?
– Sjećam se prvog dana kada sam došla ispred te ogromne zgrade, tada sam imala 23-24 godine i skroz sam se oduzela, pitajući se ko sam ja, da li ja pripadam tu, da li ja mogu to. U početku sam čuvala sve sitnice, neki bedž sa kojim se ulazi u zgradu, neke papiriće, razne stvari, ali već nakon nekoliko sedmica ti ljudi koji tamo rade pokažu vam koliko su spremni da uče zajedno sa vama, koliko su radoznali, koliko je normalno da nesto ne znaju iako su među najvećim umovima svijeta i koliko je normalno pitati nekog ko zna. Tako da je dalje sve islo glatko i zaista sam uživala u radu.
Prije Amerike , kao učenica Srednje škole „Ivan Goran Kovačić“ , dobili ste stipendiju i pošli u Hong Kong gdje ste završili treći i čevrti razred. Kakvo je to iskustvo?
– To je jedna jako zanimljiva priča. Tada sam imala 15-ak godina i saznala sam od profesorice engleskog da ima taj konkurs za stipendije. Isla sam na intervjue u Podgoricu nekoliko puta i sjećam se da sam samo nazvala tatu i rekla – dobila sam stipendiju i idem za Hong Kong. Moji roditelji su me podržali, iako im sigurno nije bilo lako, a ja nisam ni znala zapravo šta radim u tom trenutku. Prethodno, na kraju osnovne škole sam imala ponudu da idem u matematičku gimnaziju u Beograd, ali njima je to bilo prerano da idem od kuće i da živim odvojeno od njih.
Hong Kong je inače jedna posebna kultura, ja sam tamo prvi put naučila da živim samostalno. To je mješavina istoka i zapada, koriste engleski jezik. Uvijek sam se osjećala bezbjedno, imala sam duštvo iz čitavog svijeta, u školi je bilo predstavnika 96 nacija. Zaista posebno iskustvo. To je bila i odskočna daska za Ameriku.
Sada se vraćamo u Đenoviće, odakle je sve počelo. Vaš otac je veoma uspješan profesor matematike, sada u penziji. Često su njegovi đaci dobijali nagrade na državnim i međunarodnim takmičenjima. Čula sam da se događalo ponekad dok drži časove nekom starijem učeniku, da kaže – hajde Milena ti ovo riješi i vi to bez problema riješite iako ste nekoliko godina mlađi od tog učenika. Sjećate li se toga?
– Sjećam se da sam uvijek voljela da gledam šta tata radi, uvijek sam virila iza ramena, i sad kad se sjetim pitam se kako su ti đaci dopuštali da im neko derište tu smeta (smijeh). Zaista je moj tata imao puno uticaja, ja sam se često i sa njim takmičila, nekada smo bili u žestokim raspravama… Moji rodtelji su zaista najzaslužniji za ovo što sam ja sada, a tata je čini mi se jedan od najponosnijih očeva. Ja sam nekako uvijek išla ispred generacije, imam brata starijeg dvije godine i sjećam se da sam uvijek učila sve isto što i on, slova smo istovremeno naučili, brojeve, prve zadatke, sve …
Pola dosadašnjeg života proveli ste u inostranstvu, otišli ste, kako rekosmo, poslije drugog razreda srednje škole, ali se svakog ljeta vraćate u Đenoviće. Je li to potreba za domom, odnosno da li su Đenovići i pored života na drugom kontinentu, i dalje na prvom mjestu?
– Ja kad se vratim kući, vratim se svom bezbrižnom djetinjstvu. Đenovići su jedino mjesto gdje mogu da nešto ne uradim i da nemam grižu savjesti zbog toga. Volim što me ljudi ovdje znaju i tretiraju kao domaću. Tu je za mene oaza mira, Đenovići su moj dom. I malo se uvrijedim kad mi neko kaže gdje si Amerikanko.
Od 1. avgusta počinjete postdiplomske studije na Univerzitetu u Stokholmu? Kakvi su uslovi tamo, šta ćete raditi, kakva su očekivanja?
– Sada počinje nova etapa na mom poslu, biću na postodoktorskoj poziciji gdje ću da vodim istraživačku grupu na polju istraživanja tamne materije. To će biti prvi put da ću skroz samostalno voditi projekte i moći ću da postavljam pitanja i tražim odgovore koji mene najviše zanimaju.
Ne kažem da to nijesam mogla i tokom doktorskih studija, ali ipak je uvijek postojao neki mentor koji jesve nadgledao. Sada će biti prvi put da imam mogućnost da samostalno u svijetu nauke ostavim neki trag i zaista se radujem tome.
Kakve su te laboratorije u kojima radite, da li je slično kao na filmovima kada gledamo ogromne teleskope, kompjutere, ekrane?
– Ja uglavnom radim na teleskopima i obzervacijama , često koristim super kompjutere kojima recimo treba par sekundi da odrade posao koji bi običan kompjuter radio nekolko sedmica. Ja koristim visokoenergetske teleskope koji su povezani sa kompjuterima, zapravo koristimo satelite koji se okreću oko zemlje i sakupljaju podatke. Nekada ih usmjerimo u nekom pravcu koji nam je potreban i onda radimo na obradi tih podataka. Ima možda nekih „filmskih“ detalja , ali uglavnom je sve kompjuterizovano.
Koliko smo daleko od otkrića šta zapravo sačinjava tamnu materiju koju vi intenzivno proučavate?
– To je trenutno najvažnije pitanje u fizici. Jedino što sa sigurnošću znamo jeste da tamna materija nema karakteristike obične materije. Znamo da postoje neki gravitacioni efekti sa poznatim česticama. Moja neka pretpostavka jeste da je to posebna vrsta čestica koja se zove aksion, koja je jako zanimljiva , ali još uvijek ne znamo tačno šta je to. Moj doktorat se zasniva na istraživanju upravo tih čestica.
Koliko je težak i zahtjevan posao naučnika istraživača u astrofizici?
– Jako je zahtjevan posao, nekada je stresno, često se desi da radite danima na nečemu i udarite u zid. Pa krenete ispočetka. Tada se ja okrećem plivanju, to me ralaksira. Na drugoj godini doktorskih studija dobila sam savjet od jednog kolege da svakog dana moram naći nekoliko sati za sebe i voditi računa o fizičkom i mentalnom zdravlju. Nekada planinarim, to me takođe opušta jer to radim sa ljudima iz drugih branši i zajedno uzivamo posjećujući nacionalne parkove. Plivanjem sam se bavila i ovdje, a u Americi sam se posvetila tom hobiju i dosta treniram. To mi zaista prija!
Da li ste u kontaktu sa nekim iz crnogorske naučne zajednice ? Da li uopšte znaju za vas?
– Ja sam uglavnom povezana sa ljudima iz Crne Gore i regiona koji su u Americi na nekim Univerzitetima ili u nekim institucijama.U mom poslu usko sarađujem sa jednom profesorkom iz Slovenije, u Americi sam u kontaktu sa jednim sjajnim matematičarem iz Nikšića, ali mi na žalost nije poznato šta se radi recimo na PMFu u Podgorici. Nadam se da će u budućnosti biti prilike da se povežemo. Ja sam još u osnovnoj školi putovala vikendom u Podgoricu gdje su na PMF-u bile organizovani časovi matematike za nadarene učenike i gdje smo sjajno radili sa tamošnjim profesorima. Ne znam da li sada postoji ta praksa, ali je tada bila odlična prilika za druženje i napredovanje, iako sam satima putovala do Podgorice i nazad.
Koja je vaša poruka mladim ljudima koji kreću da se bave naukom?
– Ako ste zainteresovani za nešto nemojte odustati, učinite sve što treba da dođete do odgovora koji vas zanimaju. Tako sam ja radila, pa možete i vi. U svakom trenutku u mojoj karijeri ja sam se osjetila dovoljno odvažnom da dođem do ljudi koji mi mogu dati odgovor na pitanje koje me zaokuplja. I zaista je to ključ, okružiti se ljudima koji znaju i koji žele da podijele znanje. Moj posao u NASA-i me je naučio da je bitna namjera i želja da se u svakom trenutku iskoriste resursi koji su vam na raspolaganju. Zato uvijek ponavljam mladim ljudima da se ne ustručavaju da kontaktiraju bilo koga, ma kakav autoritet da je u pitanju. Najgora stvar koja im se može dogoditi jeste da ne dobiju odgovor na mail. Ali, iz mog iskustva, to je rijetkost. Zato, samo naprijed!
Za kraj razgovora, priča nam kako njeni prijatelji u Americi uglavnom znaju za našu državu, ali kada čuju da se Montenegro kod nas kaže Crna Gora, a njeno prezime je Crnogorčević, redovno pomisle da je iz neke vladajuće porodice – priča kroz smijeh. Dodaje i da je neke od njih naučila da izgovore njeno prezime. To je bilo neminovno jer je prilikom brojnih prezentacija njena mentorka morala da je najavi, pa je vježbala tako što je preslušavala tonski zapis.
Razgovor sa Milenom Crnogorčević mogao je trajati satima, a završili smo ga u uvjerenju da nas u budućnosti čekaju mnoga prijatna iznenađenja od vrhunske naučnice. Zašto da ne i neka kandidatura za Nobelovu nagradu za fiziku, jer je mnogo puta dokazala da su najteži zadaci njena specijalnost.
